Njeni prvi koraci nastaju od potoka koji se spajaju na zapadnim padinama planine Dukat, nadomak sela Radovnica. U svom gornjem toku, poznata je kao Tripušnica, dok se pravo ime Pčinja pojavljuje tek nakon što se kod Trgovišta u nju ulije Lesnička reka. Odatle, ona započinje svoj miran i uporan tok ka zapadu, noseći sa sobom priče o zaboravljenim selima, upornim ljudima i bogatoj istoriji.
Dolina reke Pčinje čini prirodnu i društvenu okosnicu ove siromašne, ali upečatljive regije. Trgovište, kao središnje mesto doline, svedoči o dugogodišnjem opstanku i borbi stanovništva u ovom delu zemlje. Nekada živopisna sela uz reku, danas su tiša, ali ne i zaboravljena. Demografski pad koji beleži ovaj kraj jeste realnost, ali Pčinja i dalje teče – kao srčana linija pejzaža koji odoleva vremenu.
Na svom putu reka protiče severno od Široke planine i kod sela Šajince prima desnu pritoku Korućicu. Odatle se stisnuto provlači uskom dolinom između planina Rujen i Kozjak, otkrivajući prizore koji ostavljaju bez daha – šumske padine, mirne virove i nepristupačne litice koje kriju raznovrsni biljni i životinjski svet.
Jedan od najvažnijih kulturno-duhovnih spomenika uz reku jeste manastir Prohor Pčinjski. Podignut u 11. veku, ovaj manastir je ne samo verski centar, već i simbol identiteta i duhovnosti regiona. U njegovoj blizini, posle oko 45 kilometara toka kroz Srbiju, Pčinja napušta našu zemlju i ulazi u Severnu Makedoniju, kod sela Pelince, poznatog kao mesto sećanja na Prvo zasedanje ASNOM-a.
Reka Pčinja nije velika ni silovita, ali je važna. Ona je spona između naroda, prirode i istorije. Njeno ime nosi mir, tišinu i upornost kraja koji i dalje traje – bez obzira na izazove.
321 Srbija/pixabay